GABRIEL JURKIĆ

od realizma do secesije – od simbolizma do impresije

Kao malo koji umjetnik Gabriel Jurkić slijedio je postojano svoja umjetnička uvjerenja i zanose posvetivši gotovo cijeli slikarski vijek prostorima i ljepotama svojih dviju slikarskih regija – zavičajnoj Bosni i dubrovačkom primorju, „u kojima je nalazio razloge za svoja stvaralačka ushićenja”.

Amplituda njegova uspona dovela ga je u razdoblju secesije i simbolizma u poziciju svojstvenog nosioca moderniteta. Idealističko naziranje svijeta koje se u njegovu slikarstvu s godinama sve jasnije formuliralo vodilo ga je prema iznimnim očitovanjima impresije prirode i ljudi i na tom je prosedeu Istine i Ljepote dosegnuo rijetko usporedivu magiju trenutka i svježinu doživljenog. Ustrajanje na tom teško ostvarivom idealu realiteta, u naponu kreativnih dometa, kad je bio priznat i najtraženiji, ali u raskoraku s dominantnim kretanjima, nepokolebljiv u obrani svoga identiteta, prihvatio je karizmatsku sudbinu – umjetnika u sjeni.

Zbog toga je Jurkić u kritičkoj svijesti suvremene likovne povijesti dugo bio potisnut iza navale avangardi i konceptuale, koja je u turbulentnom vremenu druge polovice 20. stoljeća jednostavno pred sobom brisala gotovo sve što nije imalo taj predznak inovativnosti.

Percepcija o njemu postajala je sve nejasnija i nepodudarnija. Osim u malobrojnih znalaca, pamćenje o njemu bilo je vrlo fragmentarno. Dok su jedni pamtili samo njegove antologijski ovjerene vrhunce iz razdoblja secesije, drugi percipirali impresije jedinstvenih krajolika, treći su, ne poznavajući ga dovoljno, s nerazumijevanjem samo prelazili preko njegova imena umjesto da mu zahvale na onim zaustavljenim prizorima magične ljepote, koje uskoro ne će više imati tko slikati. Trenutak zaustavljen fotografskim aparatom i uz najgenijalnijeg fotografa ne može prizoru udahnuti onu vatru ushita kojom je taj slikar prenosio čudo savršene prirode na slikarsku podlogu.