Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj-Osmanska i suvremena baština

U knjizi je obrađena gotovo nepoznata, a vrlo vrijedna islamska baština u Hrvatskoj koju su autori cjelovito istražili i interpretirali, kako u povijesnome sloju osmanskih spomenika 16. i 17. st., tako i u sloju moderne i suvremene islamske arhitekture 20. i 21. st. Razlozi nepoznavanja i neafirmiranosti islamske baštine u Hrvatskoj posljedica su sustavnih i temeljitih razaranja turskih spomenika još u prvim godinama kršćanske reconquiste krajem 17. st. te ideoloških i vjerskih antagonizama u prošlosti koji su rezultirali zatiranjem preostalih materijalnih ostataka, ali i potiskivanja svijesti o tome da je veliki dio našeg ozemlja više od stoljeća i pol pripadao svijetu islamske civilizacije, kulture i umjetnosti.
Hrvatska je prostor najzapadnijeg rasprostiranja osmansko-islamske baštine u Europi, ujedno i područje istovremenog dodira, ponekad i preklapanja, islamske likovnosti sa zapadnom renesansom. Ta činjenica ovu tematiku čini međunarodno relevantnom i zanimljivom u europskome kontekstu, pa je uložen napor da se monografiju u punom opsegu priredi dvojezično – u hrvatsko-engleskom slogu.
Istraživanjem sloja modernih i suvremenih džamija u Hrvatskoj reafirmiran je niz nepoznatih projekata relevantnih autora moderne (poput S. Planića, Z. Požgaja, O. Mujadžića, J. Neidhardta, V. Richtera, S. Sekulić-Gvozdanović, Dž. Čelića, M. Gološa, I. Prtenjaka, B. Vinceka, E. Polleti-Kopešić) te su valorizirane recentne realizacije i natječajna rješenja novih islamskih centara (D. Džamonje, D. Vlahovića i B. Vučinovića, F. Muzurovića i D. Raosa, G. Rake, D. Matekovića i dr.). Kao inovativni metodološki ekskurs ističe se treća cjelina knjige gdje se na temelju prethodno razvijenoga istraživačkog modela elaborira proces osmanska urbanizacija Vukovara kao case study univerzalno primjenjiv i na druge hrvatske gradove koji su tijekom povijesti bili pod turskom vladavinom.
Knjiga je rezultat gotovo desetgodišnjeg istraživanja (terenskog, arhivskog, bibliografskog), pri čemu je originalni doprinos autora, uz ostalo, vidljiv i u razvoju znanstvene metode obrade građe promatrane uvijek sintezno, no u simultanome dijakronijskom, topografskom i tipološkom sagledavanju unutar kultuloškoga konteksta vremena, te osobito u formuliranju univerzalnog modela interpretacije osmanske urbanizacije naših prostora. Istraživanje je provedeno na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u okviru znanstvenog projekta Heritage Urbanism voditelja akademika Mladena Obada Šćitarocija.
Knjiga je odmah po objavi polučila međunarodni uspjeh osvojivši Nagradu Ranko Radović za najbolje teorijsko djelo o arhitekturi i gradu u 2018. godini.