Protiv romanike? Esej o pronađenoj prošlosti

Nekoliko posljednjih desetljeća romanička umjetnost je u modi. Promatra ju se s arheološkoga gledišta, proučava ju se modernim filologijskim metodama, čak ju se pohodi na organiziranim putovanjima. Privlači njezina dostojanstvena strogost, njezina bit shvaćena kao znak snažne religioznosti, njezina gola, ogoljena, trijezna facies. No jesu li bazilika u Ripollu ili Fondaco dei Turchi u Veneciji zaista romaničke građevine? Jesu li kupole katedrale u Périgueuxu ili pročelje katedrale u Le Puyu uistinu iz srednjega vijeka? Jesu li drvene skulpture koje prikazuju Bogorodicu i Krista s crnim licem bile baš tako ružne i ogoljele? Odgovara li romanička umjetnost kakvu danas imamo pred očima uistinu onoj srednjovjekovnoj?

U ovoj knjizi propituje se sam pojam romanike i romaničke umjetnosti, istražuju mu se korijeni, a prije svega njegova se historiografska geneza postavlja u osebujan kulturni kontekst prve polovice 19. stoljeća, kada je u čitavoj Europi, gotovo iznenada, po prvi put otkrivena umjetnička produkcija koja je prethodila pojavi građevnog stila koji je Vasari definirao kao njemački ili gotski. U tim desetljećima obilježenima napoleonskim ratovima i Bečkim kongresom, između neoklasicizma i romantizma, europske su zemlje odlučile iznova prisvojiti vlastitu nacionalnu prošlost inventarizirajući, restaurirajući, proučavajući, ali i rekonstruirajući temeljnu umjetnost svake nacije: romaniku.

Knjiga analizira historiografsku i nacionalističku razradu pojma romanike i dekonstruira njezine izmišljotine i pogreške, stavljajući naglasak na neka kontroverzna pitanja poput popularnosti umjetnika, uloge žene u mizoginom umjetničkom univerzumu onog razdoblja ili pak bogate polikromije građevina. Istodobno razotkriva i istinsku osobnost romaničkog srednjeg vijeka, od Francuske do Italije, od Engleske do Katalonije, uspoređujući arhitektonske i likovne ideje i modele u dijalogu koji je tih stoljeća morao biti mnogo živahniji i vitalniji nego što danas obično mislimo.

Xavier Barral i Altet je počasni profesor povijesti srednjovjekovne umjetnosti na Sveučilištu u Rennesu u Francuskoj, upravitelj Nacionalnog muzeja katalonske umjetnosti (MNAC) u Barceloni i Francuske povijesne misije u Njemačkoj u Göttingenu, izbornik velikih međunarodnih izložaba i član različitih međunarodnih akademija i kulturnih institucija. Jedan je od najistaknutijih europskih povjesničara umjetnosti, a knjige su mu prevedene na brojne jezike.