Šibenik u doba modernizacije

Prvi dio knjige zasniva se na dosadašnjim spoznajama urbanističkih transformacija u 19. stoljeću. Panoramskim prikazom nekih europskih gradova uspostavljaju se korelacije s gradovima kontinentalne Hrvatske u kojima se analiziraju posebnosti, uočavaju realizirane vrijednosti i kvaliteta neostvarenih ali planiranih ideja. Ipak, težište je na mediteranskim obrascima preobrazbe zbog komparacija i analogija s jadranskim gradovima, koji ravnopravno sudjeluju u općim procesima modernizacije i na tom planu daju važan doprinos inovaciji, raznolikosti i posebnosti. Identificiraju se središta mikroregija, koja s lukama i industrijom dobivaju na važnosti u mreži vitalnih privredno-ekonomskih punktova Monarhije (Pula, Rijeka, Zadar, Dubrovnik s Gružem). Nisu ispušteni ni drugi, gospodarski manje važni gradovi (Bakar, Senj, Trogir, Korčula), a ni novi kupališni, gotovo vrtni gradovi i mjesta na priobalju i otocima. Kritički se razmatra sudbina raznolike urbane preobrazbe, kojoj su za volju izgubljene neke povijesne vrijednosti.
Drugi dio knjige posvećen je urbanoj preobrazbi Šibenika u doba koje je srednjovjekovnom gradu pridalo novi identitet, a utvrđujemo ga kao njegov vrijedan povijesni sloj. Uključen i uvršten u opći i regionalni kontekst on uvjerljivo potvrđuje svoj individualni značaj u razmatranom razdoblju. Uvidom u opći, a potom lokalni politički i društveni okvir akcentira se važnost individualnih inicijativa kao temeljnih podloga modernizacije, analiziraju prostorni i prometni potencijali (regulacija obale i luka, novi cestovni prilazi gradu i željeznica), na kojima se zasnivaju strateški razvojni planovi, naglašava razvoj industrijalizacije koja potiče širenje grada te ističe apsolutna posebnost Šibenika s najsuvremenijim elektroenergetskim sustavom u Dalmaciji, podignutim na slapovima Krke 1895. On je, posve razumljivo, potaknuo razvoj moderne industrije i proširenje luke, te odredio novi identitet Šibenika kao industrijskog grada sa svim prednostima i manama, koje su ga obilježavale sve do nedavno. Razmatraju se prostorne mijene proširenje Grada i formiranje novog središta; naglašava se odnos staroga i novoga; upozorava na nove arhitektonske vrijednosti, probleme mjere i mjerila. Novo središte, s nizom javnih sadržaja, napose javnog prostora, obilježeno je »estetskim projektom« toga doba. Pledira se za zaštitu realiziranih vrijednosti, upućuje na njihov potencijal u postindustrijskoj eri koja već inicira neminovne transformacije.