Singularni objekti – Arhitektura i filozofija

Knjiga \\\’ Singularni objekti\\\’ arhitekture jedinstveni je primjer u žanru kritičke teorije, s obzirom da je riječ o intrigantnom razgovoru između Jeana Baudrillarda i Jeana Nouvela, dvojice vodećih suvremenih protagonista s područja filozofije i arhitekture.Iako se učestalo insistiralo na njihovom povezivanju, filozofija i arhitektura nisu srodne discipline u praktičnom niti metodološkom smislu. Kroz svoju povijest arhitektura je svakako u većoj mjeri nastojala usvajati i primijeniti filozofska znanja u svoju vlastitu teoriju nego što je filozofija koristila iskustva arhitekture i urbanizma. Štoviše, filozofija je u modernom periodu pokazala razmjerno mali interes prema arhitekturi što iznenađuje obzirom da je to doba u kojem grad i graditeljstvo u obimu eksponencijalno rastu. Ipak, oni se u filozofiji problematiziraju tek sporadično, primjerice u pojedinim dobro poznatim spisima Benjamina i Heideggera. Grad i građenje tako su teorijskoj analizi prepušteni specijaliziranim humanističkim znanostima poput sociologije i antropologije, a arhitektonska teorija se u prvom redu razvija putem svog unutarnjeg iskustva isprepletenog s likovnim umjetnostima. S napredovanjem post-modernog diskursa, usvajanjem heterogenosti kao načina promatranja svijeta i križanja različitih kulturnih i znanstvenih praksi, pažnja društvenih teoretičara se više okreće prema fenomenima urbanosti. Paralelno, arhitektura je nastojala u svoju teoriju i praksu, ponekad i mehanički, uključiti i filozofska istraživanja. U rijetkim trenucima, ta razmjena je poprimila i oblik izravne suradnje, poput dijaloga između Petera Eisenmana i Jacquesa Derridae o presjeku filozofskog i arhitektonskog diskursa dekonstrukcije. U \\\’Singularnim objektima\\\’ arhitekture je došlo do aktivnog razmjene znanja i stavova između filozofa Baudrillarda i arhitekta Novuela, čime se te dvije discipline dovedene u produktivni međuodnos, propitujući teme fizičkog i metafizičkog prostora. Baudrillard i Nouvel u otvorenom dijalogu i s izoštrenim senzibilitetom za suvremeni civilizacijski trenutak prolaze kroz teme poput autentičnosti, identiteta, virtualnosti i drugih, umještenih u kontekst globaliziranog i medijaziranog društva u kojem nestaju čvrste odrednice, jednoznačne istine i isključive paradigme. Badurillard i Nouvel nalaze zajednički jezik u neočekivanim momentima u kojima svaki od sugovornika polazi od svojih pojedinačnih iskustava okupljenih oko određenog pojma. Primjerice, pokretanje teme zavođenja, za Baudrillarda važnog fenomena, potiče Nouvela da otkrije svoje strategije naoko banalnog problema pregovaranja s investitorima koji se prevodi u kulturološko i političko pitanje. Knjiga polazi od problematike arhitekture da bi na jezgrovit i intelektualno poticajan način otvorila mnoga pitanja o suvremenoj kulturi i društvu u cjelini, a svoj privlačnost ostvaruje kroz određenu intelektualnu pokretljivost blisku metodi slobodnog asociranja kroz koji se razgovori razvijaju. Baudrillard i Nouvel svoje stavove artikuliraju vrlo otvoreno i ponekad nedorečeno, no izuzetna gustoća teksta navodi i upozorava čitatelja na često prikrivene veze i odnose koji konstituiraju i izgrađeni i društveni okoliš.