MEŠTROVIĆEVE CRIKVINE

U djelu “Meštrovićeve Crikvine” autorica Maja Šeparović Palada istražuje i detaljno prezentira i obrađuje jedinstveni sakralno-umjetnički sklop nastao Meštrovićevim intervencijama na ruševinama povijesnog Kaštilca Capogrosso iz 16. stoljeća u splitskom predjelu Meje. Značaj ovoga visoko vrijednog kompleksa proizlazi iz njegova specifičnog arhitektonsko-skulpturalnog karaktera – cjeline Meštrovićevih prostornih zahvata i njegovih kiparskih ostvarenja – kao i iz spoja slojevitog prirodnog i povijesnog konteksta. Ovom zahtjevnom istraživačkom zadatku autorica pristupa više nego skrupulozno, pomno otkrivajući slojeve složene geneze sklopa. Osim što nas suvereno i dokumentacijski utemeljeno vodi u razumijevanje povijesti i razvojnih etapa kompleksa, autorica uvjerljivo analizira raznorodne aspekte ove sveobuhvatne prostorno-umjetničke cjeline: od njenih samih arhitektonsko-prostornih obilježja sve do u njima udomljenog i s njima duboko sraslog tematski zaokruženog umjetničkog ciklusa specifičnog, religijskog karaktera. Pritom fascinira ovim radom ponovno potvrđeni Meštrovićev osjećaj za arhitekturu kao nužan prostorni okvir za samo kiparsko djelo, pri čemu upravo u njihovoj međusobnoj sinergiji nastaje nova i upečatljiva sveukupna umjetnička kvaliteta. Posebno zanimljiv i vrijedan doprinos rada jest i kritički uvid u Meštrovićev vrlo specifični odnos prema prostornoj i graditeljskoj baštini, koju on duboko osjeća i maksimalno uvažava, no koju on isto tako na svoj način kreativno nadograđuje i dovršava, pri čemu u znatnoj mjeri izaziva i relativizira tada vrijedeće konzervatorske smjernice i očekivanja. Meštrovićev osebujni odnos s baštinom, koji ne preza ni od snažnije autorske geste i intervencije, opravdava međutim njegov duboko usađeni osjećaj za starosno i tradicijsko značenje povijesne sredine, za sam “karakter vremena i mjesta” u kojem djeluje, koji tada dozvoljava i veliku mjeru autorske slobode i invencije bez opasnosti za umanjivanje zatečene povijesne i ambijentalne kvalitete. Vrijedan doprinos rada jest i vrlo lijepo iznijet uvid u Meštrovićev snažni emocionalni odnos prema ovom prostorno-umjetničkom sklopu, koji on predano i pasionirano razvija i promišlja praktički do kraja svog života. Također su dragocjeni i uvidi u međusobne odnose Meštrovića i njegovih bliskih suradnika, arhitekta Harolda Bilinića i graditelja Marina Marasovića, u koje nas autorica precizno i dokumentirano uvodi, nastojeći pritom razaznati i njihove specifične doprinose u razvoju ovog projekta.