Le Corbusier i hrvatska arhitektura – dijalozi i refleksije

Charles-Édouard Jeanneret — Le Corbusier (1887.–1965.) jedna je od ključnih stvaralačkih osobnosti 20. stoljeća, čiji su arhitektonski i gradotvorni koncepti — sažeti u Pet točaka moderne arhitekture i La Ville Radieuse, Ozarenom gradu — presudno odredili praksu moderne i visoke moderne u vremenskom luku od 1920-ih do 1950-ih godina. Stalnom nadgradnjom ovih temeljnih modela, Le Corbusier je, međutim, već realizacijom višestambene zgrade Unité d’habitation u Marseillesu započetom 1948. naznačio i nove smjernice istraživanja konstrukcija i materijala koji su ga u konačnici doveli i do strukturalističkog načina mišljenja prostora i građenja oprostorenih u posljednjem projektu bolnice u Veneciji. Globalni se utjecaj Le Corbusiera temeljio na njegovom stvaralačkom geniju — prožimanju njegova djelovanja kao arhitekta, urbanista, slikara, kipara i teoretičara, ali i sustavnom, ustrajnom radu na promidžbi vlastitoga lika i djela putem predavanja, publicističkog rada, edicije “L’oeuvre complete” započete 1929. godine i izložaba. Zahvaljujući tim popularizacijskim aktivnostima, ali i izravnim kontaktima Zvonimira Kavurića, Ernesta Weissmanan i Jurja Neidhardta zaposlenih u pariškom atelijeru u Rue de Sèvres, i hrvatski arhitekti desetljećima stvaraju u posrednom ili neposrednom dijalogu s Le Corbusierom, što se nastavilo i nakon njegove smrti 1965. godine. Tekstovi kataloga izložbe ‘Le Corbusier i hrvatska arhitektura — dijalozi i refleksije’ u fokusu imaju upravo dijalog — kritičko sagledavanje medijacije Le Corbusierovog načina mišljenja arhitekture i grada, te njihovu materijalizaciju u projektima i realizacijama hrvatskih arhitekata. Katalog donosi i cjelovit pregled svih tematsko-problemskih dionica izložbe, odnosno medija dijaloga (Le Corbusierovih izdanja i izdanja o Le Corbusieru iz biblioteka hrvatskih arhitekata ; dokumentacije o izložbi “Le Corbusier” iz 1952.-1953. ; panoa izložbe “Le Corbusier” iz 1958.) i radova Drage Iblera, Drage Galića, Stjepana Planića, Nevena Šegvića, Ivana Vitića itd. Brojnost muzejskih predmeta ide u prilog tezi da je riječ o ključnoj temi za povijest hrvatske arhitekture 20. stoljeća, a s obzirom na dužinu trajanja utjecaja i o svojevrsnom fenomenu. Dok prije Drugog svjetskog rata ulogu glavnog posrednika imaju publikacije, a mjesta zrcaljenja su pritom projekti obiteljskih kuća, nakon rata od presudnog je značaja bila izložba „Le Corbusier“ održana u pet od šest tadašnjih republičkih centara te Splitu i Mostaru tijekom 1952. i 1953. godine. Nakon tegobnih godina poslijeratne obnove i koketiranja sa sovjetskim socrealizmom u ozračju novog samoupravnog socijalizma, okrećući se ponovno prema zapadu, putujuću izložbu Le Corbusierovih projekata, skulptura i slika organizira Savez arhitekata Jugoslavije s ciljem ponovne uspostave arhitekture kao kreativne stvaralačke discipline. Prostornom manifestacijom toga utjecaja postaje zgrada zajedničkog stanovanja tj. Unité čije varijacije niču diljem čitave Jugoslavije.